Skip to main content
| | STIPE VULETIĆ

Povijest mandarine u Neretvi

Danas kada govorimo o par milijuna stabala mandarine u Neretvi teško je zamisliti kako se do prije samo 60 – ak godina taj broj brojio u stotinama. Mandarina je izvorni stanovnik suptropskog pojasa – područja istočne i jugoistočne Azije, ali kao što znamo (ili ne znamo) danas je rasprostranjena i izvan tih područja – nalazimo je u Europi, obje Amerike, Australiji i Africi. Nas naravno najviše zanima priča o Europi i Mediteranu, ali predpostavljam još više priča o hrvatskoj mandarini i njenim korijenima.
Mandarina je izvorni stanovnik suptropskog pojasa – područja istočne i jugoistočne Azije, ali kao što znamo (ili ne znamo) danas je rasprostranjena i izvan tih područja – nalazimo je u Europi, obje Amerike, Australiji i Africi. Nas naravno najviše zanima priča o Europi i Mediteranu, ali predpostavljam još više priča o hrvatskoj mandarini i njenim korijenima. U dubrovačkom kraju agrumi se uzgajaju još od 15.stoljeća o čemu svjedoče brojni putopisci iz toga vremena i kasnije. Snaga Dubrovačke Republike i njene trgovačke flote omogućila je kontakte sa brojnim dijelovima svijeta, ponajviše sa Azijom iz koje kulture agruma i dolaze u Dubrovnik.
Unatoč ranom dolasku agruma na područje Dalmacije, njihov broj početkom 20 st. prema nekim autorima prelazi jedva 10 tisuća, a njihova uloga je najvećim dijelom tek ukrasna, dok se ekonomski potencijal (koji je, pokazat će vrijeme – ogroman) “čuva” za drugu polovicu 20.stoljeća. Za neretvansku mandarinu važna je godina 1933. kada je jedan brod iz Kraljevine Jugoslavije prevozeći vojvođansku pšenicu za Japan po povratku u Dalmaciju donio kao poklon japanskog konzula stotine sadnica agruma, među njima i mandarine sorte Unshiju. Od tih sadnica formirali su se rasadnici agruma u Dalmaciji, a među njima nam je zanimljiv rasadnik u Blatu na Korčuli iz kojega su stigli pupovi za cijepljenje poncirusa (otpornije vrste agruma) u Opuzen te je tamo godine 1951. formiran oblastni rasadnik na površini od 2300 m2.
Nakon probnog perioda u kojem je prepoznat i prihvaćen potencijal neretvanske zemlje i klime za rast agruma (posebice mandarina) te nakon opsežnih melioracija kojima su stvorene nove slobodne poljoprivredne površine pristupilo se masovnoj sadnji mandarina; najprije sorte Unshiju, a kasnije i drugih sorata kako na novomelioriranim površinama u vlasništvu države tako i na privatnim parcelama na kojima su neretvanski težaci krčili dojučerašnju jedinu kulturu vinove loze i postupno sadili agrume, najvećim dijelom mandarine. Postupno je mandarina zamijenila vinovu lozu kao glavnu kulturu i postala hraniteljica Neretve i njen zaštitni znak.
Nakon propasti Poljoprivredno industrijskog kombinata (PIK) Neretva iz Opuzena (kao nositelja melioracije i ukupnog neretvanskog gospodarstva) sredinom 1990-ih i podjele državne zemlje u zakup domicilnom stanovništvu, došlo je do još jedne eksplozije u podizanju nasada mandarine koju je statistički teško ispratiti, ali radi se sigurno o udvostručenju broja stabala i ukupne proizvedene količine mandarine u Dolini. Danas je sadnja novih nasada mandarina znatno usporena, ponajviše zbog nepostojanja slobodnih površina za sadnju, ali isto tako i nepostojanja jasne strategije i sustavnog pristupa mandarini koja je u međuvremenu postala jedini i pravi zaštitni znak Doline Neretve.
Budućnost neretvanske mandarine najvećim dijelom ovisi o marketinškoj umješnosti i sposobnosti nošenja sa trendovima globalizacije, a manje o (dokazanim) poljodjelskim vještinama neretvanskih težaka. Kakogod bilo – budućnost je u našim rukama!